<br />
Situacija je teška, ali se pogoršava: tako bi mogao da glasi sažet opis onoga što se dešava u Evropi posle 13. novembra, kada je masakr u Parizu pokazao da je globalni ”rat protiv terora” koji se vodi već 14 godina – uzaludan posao. Teroristi kao da su jači nego ikada. Štaviše, dobili su i sopstvenu državu.
Takozvana ”Islamska država” (ID), poznata još i kao ISIS ili IDIL, koja je sebi u zasluge uzela pariski prepad, detonaciju bombe u Bejrutu s više od 40 mrtvih i podmetanje eksploziva u ruski putnički avion čiji pad nije preživio nijedan od 240 putnika, tako je smijenila Al kaidu na tronu svjetskog neprijatelja broj jedan.
Francuski predsjednik Fransoa Oland je proglasio vanredno stanje u zemlji i izjavio da je ”Francuska u ratu”. Protivnik je, naravno ID. Posledica toga je i promjena prioriteta: za smirivanje situacije na Bliskom istoku, koje je uslov da se zaustave izbjeglički zbjegovi koji pritiskaju (i podrivaju) Evropu, nije više glavni posao rušenje Asadovog režima u Siriji, već uništavanje ID.
To je, međutim, cilj koji ne može da ostvari samo Francuska, pa ni sva sila NATO pakta. Posle američkog iskustva u Iraku (i Avganistanu), nijedna zemlja nema apetit za direktan ulazak u bliskoistočni glib.
Amerika je, uostalom, u Iraku potrošila dvije hiljade milijardi dolara, izgubila skoro pet hiljada vojnika (200.000 poginulih iračkih civila su ”kolateralna šteta”) – i šta je postigla?
To da je jedan nedemokratski režim zamijenjen haosom i bezvlašćem, što je omogućilo da se začne mnogo veće zlo od Sadama Huseina - ID. Koja je potom iskoristila isto takvo stanje u Siriji da se proširi i svojom ideologijom islama iz davno prohujalih vremena, svijetu i civilizaciji baci rukavicu izazova bez presedana.
Sve ovo je obesmislilo i ”širenje demokratije” čiji je barjaktar Amerika, u čije ime je opravdavano kršenje jednog od temeljnih načela međunarodnog poretka: princip nemiješanja u unutrašnje stvari suverenih zemalja.
Jer, ispostavilo se da su diktatori bili bolji. Neke je, doduše, oduvalo ”Arapsko proljeće”, ali čini se da je taj pokret masa (relativno) dobro donio samo Tunisu. U Egiptu je srušen Hosni Mubarak, ali kad je demokratija na vlast dovela vođu Muslimanske braće, za sponzore demokratije prihvatljiviji je postao general Sisi koji se ne libi da koristi stare metode: da političke protivnike stavlja iza rešetaka.
Uostalom, nije li Libija pod Gadafijem decenijama bila stabilna država i raj na zemlji u poređenju s današnjim bezvlašćem i nekoliko vlada od kojih svaka sebe smatra legitimnom?
Tako dolazimo i do Bašara Asada, koji jeste okrvavio ruke, ali i odolio pobuni protiv svoje vlasti koja je počela još 2011. On sada šefuje ”malom Sirijom”, pošto su djelovi nekadašnje takođe stabilne države podijeljeni između ID i mnogobrojnih pobunjeničkih grupa.
Kako stvari stoje, Asad će, upravo zahvaljujući ID i njenom poduhvatu u Parizu, produžiti svoju vladavinu, jer se pokazuje da je manje zlo nego u međuvremenu naraslo terorističko čudovište.
Njegov brzi odlazak samo bi omogućio širenje ”Islamske države”, jer nema ko da zauzme njegovo mjesto i lati se ”nemoguće misije” stabilizovanja države i obračuna s džihadistima svih fela.
Otuda primjetno omekšavanje i kod francuskog predsjednika, koji je koliko do juče insistirao da civilizovani svijet u Siriji ima dva neprijatelja: Asada i ID.
Prošle nedjelje Oland je promijenio ćurak: ”Naš istinski neprijatelj u Siriji nije Asad, već ID”, rekao je.
Time je dao za pravo Rusiji, koja je posegla za svojom avijacijom i krstarećim raketama upravo da bi Asada održala. Iako zbog ulaska u bliskoistočni zabran kritikovana od Amerike i saveznika, Rusija bi sada mogla da bude dobrodošao partner u obračunu sa zajedničkim protivnikom.
Sazrijeva, naime, uvjerenje da ID ne može da se porazi samo bombama i raketama, već da iz osvojenih gradova može da se protjera samo borbom prsa u prsa. Za to je potrebna pješadija – a samo ona Asadova je sposobna i voljna da se toga lati. Pod podrazumijevajućim uslovom da u tome bude svestrano podržana.
Tek kad bude obavljen taj, glavni posao, moći će da se smisleno pregovara o ”političkom rješenju” za Siriju, koje za ishod može da ima Asadov odlazak, ali samo nakon izvjesnog perioda mirne i strogo nadgledane ”tranzicije”.
Posle mnogo nervoze, pa i nagovještaja panike, potrebna je jaka doza realizma i pragmatizma. Za tako nešto su neophodni i politička mudrost i politička volja. U suprotnom, prije nego što eventualno bude malo bolje, biće mnogo gore.
(Autor je bivši glavni
i odgovorni urednik
''Politike'
Piše: Milan Mišić